Piše: Antonela Marinović Musa

mostar@dnevni-list.ba

Ljubuški je nadaleko poznat po rukometnom fenomenu zvanom Izviđač. Brojni afirmirani igrači i igračice, izuzetno kvalitetna rukometna škola i stručni rad, primjer su koji bi svaka sportska sredina trebala slijediti. O uspjesima rukometaša mogli bismo pričati na dugo i široko, no ovaj put osvrnut ćemo se na rukometašice Izviđača koje su u samim počecima postizale čak i zapaženije rezultate. Među njima su bile i tri sestre Šimović, Mladenka, Snježana i Vesna, koje iz svojih mladenačkih dana nose najljepše rukometne uspomene.

Budući da se ovih dana u Ljubuškom pričalo upravo o ženama u ljubuškom sportu, Mladenka Gruica odlučila je s našim čitateljima podijeliti neka od sjećanja koja nikada neće pasti u zaborav.

Zlatne generacije

„Rukomet sam počela igrati u petom razredu OŠ u Vitini. U to vrijeme nastavu tjelesnog odgoja vodio je prof. Drago Lovrić, a potom izvrsni Ferdo Mikulić, kasnije naš trener Izviđača. Gledajući starije sestre blizanke Vesnu i Snježanu, koje su već tada „igrale za školu“, imala sam želju i ja zaigrati u tom timu. Uz njih, rukomet je igrala je i Anđelka Tica, naša rodica koja se tada iz Vukovara doselila u Proboj.

Sam dolazak djece iz okolnih i područnih seoskih škola u „veliku“ vitinsku školu bio je izazov. Bili smo ispunjeni htijenjem, radoznalošću, ali i talentima kojima su u tom našem kraju djeca naprosto obilovala. Zlatne su to generacije koje su kasnije iznjedrile mnoge akademike, znanstvenike, sportaše, umjetnike te u svakom pogledu uspješne i dobre ljude. Zahvalna sam na prilici što sam uopće mogla igrati za naš Izviđač. Radovalo bi me da sam bila i tek puka skupljačica lopti“, kazala je Gruica za Dnevni list.  

Vitinska škola imala je izvrsne nastavnike i pedagoge. Prenosili su učenicima kvalitetna temeljna znanja u svim predmetima, pa i u sportu. Međutim, ne smije se zaboraviti ni to da su učenicima, uz školu, jedan spektar opće kulture pružale i časne sestre te svećenici koji su djelovali pri crkvi sv. Paškala.

„Čitava moja generacija ostaje zahvalna časnoj sestri Aniti Čuvalo, fra Zrinku Čuvalu i fra Petru Ljubičiću. Svi oni su svojom osobnošću te izvrsnim pedagoškim metodama znali s lakoćom usmjeriti naše talente i želje za učenjem. Hvala im na tome“, istaknula je Gruica.

U Izviđaču je počela trenirati u osmom razredu, ali i nakon prelaska u ljubušku Gimnaziju. Igrala je na mjestu kružnog igrača, odnosno pivota, a u tadašnjem timu udarne igračice bile su njezina sestra Snježana, Marija Pejčinović Burić, sestre Lukenda, Marija i Angela Petrović... 

Sjećanje na ulazak u Republičku ligu

„Gospodin Ferdo Mikulić imao je sve odlike vrhunskog trenera i čovjeka. Svojim pristupom i načinom vođenja nastave pružao nam je znanje o sportu, učio nas je ponajprije pravilima igre, s posebnim naglaskom o sportskom timskom ponašanju na terenu. Bio je strog, ali i pravedan. Možda bi neki današnji treneri mogli reći kako je on s tadašnjim generacijama imao olakotne okolnosti u određenim pogledima. Također, kondicijski trener nije bio previše zahtjevan, jer svi smo mi bili djeca koja su svakodnevno pješačila kilometrima. Budući da nismo imali sportsku dvoranu, polja i dvorišta pretvarali smo u mjesta za treninge, koje često nije bilo lako uskladiti sa školom. S obzirom na to da nije bilo organizirana prijevoza, a sati nastave su se konstantno mijenjali te poklapali s predsatima latinskog jezika kod profesorice Ane Lončar, mislim da je trener postigao s njom neki prešutan dogovor vezano za igračice Izviđača“, ispričala je naša sugovornica.

Odlaskom iz Ljubuškog, nakon drugog razreda srednje škole, morala se oprostiti s Izviđačem. Suigračice, svi treninzi koji su bili više od običnih treninga, prva sportska oprema, prve utakmice, gostovanja (prvi susret u Zenici s dvoranskim rukometom), Centar malih športova, publika, ulazak u Republičku ligu, sve to joj je ostalo u nezaboravnim sjećanjima.

Posebno pamti trenutak kada je uoči Dana mladosti na Centru malih športova upriličen doček štafete i tzv. splet.

„Sjećam se dana kada smo igrali odlučujuću presudnu utakmicu u Višićima. Poslali su nas u starom kombiju, a pored terena u Višićima zatekli su se neki komunalni radnici među kojima je bio i jedan Ljubušak koji je zapovjedio svojim kolegama da navijaju za nas. U zadnjoj minuti sestra Snježana odradila je sedmerac u našu korist te je Marija Pejčinović Burić upisala gol za pobjedu Izviđača. Nakon povratka u Ljubuški, na prepunu Centru izvodila se plesna točka tzv. spleta, a onda je vozač uzeo megafon i uzviknuo: „Upale, carice!“. Splet je tako završio prije planirana vremena.

 Za kraj ovog razgovora mogu samo reći da sve ono čemu nas je učio naš trener Ferdo i ono što smo stekli kroz treninge i igru, kasnije se transformiralo u raznim životnim situacijama kao nešto pozitivno. Spoznali smo da, onaj koji igra u timu te daje svoj maksimum za uspjeh, nikada ne odustaje, bori se do kraja i onda kada svira kraj.  U svom uspjehu se ne uzvisuje, već uči ostati prizeman, ponizan i ustrajan u vjeri u sebe, nadasve Bogu zahvalan.

 Igrajući za Izviđač, vjerujem da nam je svima životna krilatica bila ona irskog teologa, liječnika i književnika Olivera Goldsmitha: „Poanta života nije u tome da se nikada ne padne, nego uvijek ustane“, zaključila je Gruica.