Tradicija sicanja, odnosno tetoviranja katoličkih djevojčica u Bosni i Hercegovini, obavljala se za Svetog Josipa (19. ožujka) i Blagovijest (25. ožujka), a u nekim dijelovima BiH i na Ivandan (24. lipnja). Iako je ova praksa danas rijetka, još uvijek postoji kao dio kulturnog naslijeđa.

Tetoviranje je imalo kršćansku simboliku, a izvodilo se kao oblik zaštite od nekrsta i trajni biljeg pripadnosti kršćanstvu. Najčešće su ga izvodile starije žene, tetovirajući djevojčice u pubertetu, pa čak i mlađu djecu.

Najčešći motivi su križ, krug, grančica i sunce sa zrakama, a tetoviranje se uglavnom izvodilo na rukama, prsima, rjeđe na čelu.

Smjesa za sicanje izrađivala se od čađi pomiješane s mlijekom i često medom. Pripremljeni simbol nanosio se na kožu, nakon čega su se ubodi iglom ili oštrim predmetom (sica ili boca) ponavljali dok se smjesa ne pomiješa s krvlju.

Profesor filozofije Zoran Stojanović, govoreći ranije za Fenu, istaknuo je da je sicanje nedovoljno istraženo područje.

"Tek smo zagrebali po površini. Dobro bi bilo detaljnije istražiti povijest, simboliku i razloge tetoviranja. Ono je kod katolika u BiH poprimilo kršćanska obilježja i postalo znak identiteta i zaštite od nekrsta", kazao je Stojanović.

Iako se sicanje danas rijetko prakticira, ostaje vrijedan dio kulturne i vjerske baštine bosanskohercegovačkih katolika, piše Fena.